Origami u terapiji - Origami in Therapy

Prijatelj se u nevolji poznaje. Tako i vrijednost origamija počinjemo gledati novim očima - kad pomogne u naizgled beznadnoj situaciji. 
Ronald Koh je svjetski origami umjetnik i autor kompleksnih origami modela. Mnogi se origamisti rado okušavaju u njegovim zlatnim ribicama ili kraljevskoj kobri. Nedavno je na svom blogu objavio članak o tome kako mu je origami pomogao u oporavljanju od posljedica moždanog udara. Hrvatski prijevod objavljujem ovdje uz dozvolu autora.

A friend in need is a friend indeed. So we perceive the value of origami in new light - when it helps in a seemingly hopeless situation.
Ronald Koh is a world origami artist and author of complex origami models. His goldfish and King Cobra are internationally popular models with skilled folders. Recently on his blog he published an article on origami as a help in recovering from an acute stroke. The Croatian translation I post here with the permission of the author.

Izvor: http://ronkohblog.wordpress.com/2014/01/03/my-road-to-recovery-with-origami-as-therapeutic-iool/

Ronald Koh

Moj put do oporavka: Origami – pomoć u terapiji

3. siječnja 2014.

Ležao sam na Odjelu za intenzivnu njegu Opće bolnice Changi. To mi je trebao biti dom za slijedećih 40 dana. Lijeva strana mog tijela, moja dominantna strana, bila je paralizirana moždanim udarom.

Dobar dio svog drugog dana u bolnici proveo sam buljeći u pakete origami papira kojeg su mi donijeli neki prijatelji i članovi obitelji. Dosađivao sam se, ali nisam bio ni u stanju ni raspoloženju za savijanje papira. Proganjale su me negativne misli dok sam se borio s time da ne mogu koristiti svoje dominantne udove. Suočavao sam se s gubitkom svoje samostalnosti i činjenicom da ne mogu nastaviti s većinom aktivnosti koje mi nešto znače, uključujući i origami, koji je bio dio mene i moja strast dobrih 45 godina.

Da ubijem mučnu dosadu, uzeo sam list papira i počeo se njime igrati. Bilo je to čudno i teško savijati samo s nedominantnom rukom. Ubrzo sam dohvatio još jedan list papira. I još jedan. Kako su se kuglice izgužvanog papira gomilale oko mene, tako su se povlačile negativne misli. Bez obzira da li namjerno ili slučajno, poruka koja je stigla s origami papirom postala je jasna: Moram se riješiti negativnih misli. Prestati sažalijevati samog sebe, biti pozitivan i raditi na oporavku. Nije sve izgubljeno.

Pokušao sam saviti neke jednostavne modele koje sam znao napamet. Prvo sam savio Yoshizawinog leptira pa lepršavu pticu i srce koje kuca Davida Pettya. Nije prošlo dugo i ja sam veselo izrađivao gomile LaFosseovih leptira, a nakon njih brbljava usta Young Leea.

Nije dugo trebalo da origami modeli budu primijećeni. Prvo su ih dobili moji kolege pacijenti i njihovi posjetitelji, a i činilo se da mi bolničari, sestre, liječnici i fizioterapeuti posvećuju više od uobičajene pažnje. Rado su primali origami, zanimali se za moju origami strast, i ohrabrivali me da nastavim savijati. Doznao sam da postoje znanstveni dokazi da ponavljana aktivnost i pokreti stimuliraju rast sinapsi i novih neurona. Također su mi savjetovali  da koristim svoju imobiliziranu ruku kad god je to moguće, čak i kad je to bilo tako jednostavno kao prinošenje te ruke na stol, u blizinu one koja savija.  Takvo pasivno sudjelovanje zahvaćenog uda stimulira moždanu aktivnost  uspostavljajući sposobnost povezivanja sa zahvaćenom rukom. Počeo sam time da sam koristio tu ruku i šaku kao zgodan držač za papir, podižući je sa zdravom rukom i spuštajući je na mjesto gdje bi bila korisna.

Spoznaja da je moguć znatan oporavak kroz aktivnost koju volim dala mi je nadu. Imao sam cilj. Čvrsto sam odlučio da ću učiniti sve što mogu da ponovno mogu savijati origami na razini svog ranijeg umijeća, i da vratim što više svojih fizičkih sposobnosti, koliko je to čovjeku moguće. Svaku nadziranu fizioterapiju sam vježbao s entuzijazmom, i ponovio vježbu koliko sam god mogao ležeći na krevetu. Isto sam tako savio i podijelio toliko origami leptira da su oni postali simbolom moje želje da se oslobodim ograničenja nametnutih moždanim udarom.

Neki od mojih kolega pacijenata bili su očito zaraženi mojim entuzijazmom. Usprkos svojim fizičkim ograničenjima, razdragano su me uključili u prijateljsko natjecanje u vježbama fizioterapije. Taj entuzijazam i pozitivan stav nije bio bez učinka ni na osoblje bolnice. To ću doznati za nekoliko mjeseci kasnije, na potpuno neočekivani način.

Još sam uvijek bio vezan za kolica kad su me otpustili iz bolnice i uputili u rehabilitacijski centar druge bolnice (St Andrew’s Community Hospital – SACH) na nastavak fizioterapije kao vanjski pacijent. Moja je lijeva ruka i dalje bila klonula kao kuhano tijesto, a prsti na lijevoj ruci tako živahni kao komadi drveta.

Prvi tjedni fizioterapije u SACH-u nisu bili ni po čemu posebni. Znatan dio zahvaćenih mišića bio je propao. Kao posljedica toga, lijeva mi je ruka iskočila iz ramenog zgloba (i.e. subluksacija), a moja je lijeva lopatica stršala. Fizioterapija u ovoj fazi bila je usmjerena na stimuliranje povezivosti između mozga i zahvaćenih dijelova tijela, na ojačavanje zahvaćenih grupa mišića koji su bili minimalno povezani, i povećati opću fizičku izdržljivost. Prema savjetu mojih fizioterapeuta, također sam krenuo s režimom jednostavnih, svakodnevnih vježbi kod kuće. Isto sam tako nastavio savijati origami.

Dotad su već i fizioterapeuti u rehabilitacijskom centru doznali za moju strast za origamijem. Sve češće sam bio korišten kao uzor za svoje kolege pacijente. Mnogi su od tih pacijenata postali povučeni, inhibirani i razočarani životom i mogućnostima da se ikad ponovo potpuno oporave. Često su me tražili da s njima pričam, da ih ohrabrujem, a mene su koristili kao primjer pozitivnih efekata i mogućnosti oporavka uz nadziranu fizioterapiju. Nekoliko mjeseci kasnije, pozvali su me da nekolicinu terapeuta i pacijenata naučim savijati leptire koje će koristi kao dar dobrodošlice za događanja na Svjetski dan fizioterapeuta. Na kraju sam sam savio većinu leptira za njih, kao i još jednu seriju za drugo događanje na Dan svjetskih radnih terapeuta u Općoj bolnici Changi (CGH), gdje sam bio ranije.

Nakon otprilike godinu dana nakon što sam bio otpušten iz CGH, bio sam silno iznenađen kad sam doznao da sam od te bolnice proglašen Najinspirativnijim pacijentom godine. Nakon toga je slijedilo drugo priznanje, pomalo čudno nazvano ‘Public Service Star Customer Award’ (nagrada zvijezdi - korisniku javnih usluga) za istu godinu, od Singapurskog ministarstva zdravstva. Nagradu je uručio zamjenik Premijera Singapura. Ovo se ne bi dogodilo bez origamija i nade u oporavak koji je u meni potaknuo origami.

Nakon nekoliko mjeseci nisam se više služio kolicima, a za nešto viže od godinu dana sam prohodao bez pomoći ili korištenja štapa. Moja lijeva ruka je sad dovoljno snažna i kontrolirana da mogu napraviti sklekove od 30 stupnjeva, i svakim je danom sve jača.

Premda ne sumnjam da je origami odigrao značajnu ulogu na mom putu do konačnog oporavka, jednako sam uvjeren da je vođena i nadzirana fizioterapija bila nezamjenjiva u mom oporavku.

Opseg mog dosadašnjeg oporavka velikim dijelom  mogu zahvaliti nadziranoj fizioterapiji. Međutim, od samog početka moje hospitalizacije, origami mi je dao nadu da ću se uspjeti oporaviti. Origami mi je dao cilj na koji se mogu fokusirati, držao me mentalno aktivnim i pomogao u stimuliranju moždanih veza.

Oporavak od moždanog udara je kompliciran, spor, i postepeni proces s mnogo zamki, koje je najbolje prepustiti brizi profesionalnog osoblja. Jedna od brojnih mogućih posljedica je da su oslabljeni i atrofirani mišići skloni kontrakciji, i gube dio elastičnosti. U procesu oporavka, stimuliraju se različiti dijelovi mozga kako bi se povezali s pojedinim mišićima zahvaćenih dijelova tijela i mora ih se „naučiti“ da preuzmu funkcije kontrole oštećenog dijela mozga. Mora se paziti da se osigura uvođenje odgovarajućih vježbi i količine otpora u određenoj fazi oporavka mišića. Primjerice, neadekvatno vježbanje ili korištenje većeg od primjerenog otpora može za posljedicu imati puknute ligamente ili uklještene živce, što može usporiti oporavak.

Glavna zabrinutost oko moždanog udara se odnosila na efekt koji  je on imao na moje kognitivne sposobnosti. Na svu sreću, nisam bio previše pogođen u tom pogledu. Osjetio sam međutim da je donekle oslabila moja moć koncentracije. Moje bi misli otplovile nakon nekog vremena.

Odlučio sam se ovim problemom pozabaviti kroz kreativni origami. Međutim nisam mogao mnogo sa samo jednom rukom. Morao sam započeti s nečim jednostavnim, i ne potpuno originalnim. Počeo sam eksperimentirati s različitim kombinacijama elemenata leptira Michaela LeFossea. Tu sam otkrio da te ideje mogu koristiti za modificiranje leptira Akire Yoshizawe, dodajući usput i neke vlastite inovacije. Nije prošlo dugo i imao sam nekih 50-tak leptira s jedinstvenim dizajnom krila.

 

Moj je slijedeći projekt bio nešto ambiciozniji. Želio sam dizajnirati nešto s originalnim pristupom. A trebalo je biti i prilično složeno; odlučio sam dizajnirati tigra. Nema veze što tada nisam bio u stanju saviti tu zvjerku. Morao sam vizualizirati dobar dio procesa u svojoj glavi i nacrtati seriju dijagrama iz tog vizualiziranog procesa savijanja. Zatim sam trebao nagovoriti neke od mojih origami prijatelja da naprave probno savijanje tigra prema tim dijagramima. Prvi je dio zahtijevao dobar dio mentalnog fokusiranja i koncentracije s moje strane. Drugi je dio zahtijevao hrabre duše spremne odazvati se mom izazovu.

Samo dvojica – Nicolas Terry and Gilad Aharoni – od desetorice prijatelja koji su primili dijagrame uspjeli su saviti vjerodostojne tigrove. Ne bez očekivanja, otkrivene su neke greške, a bile su nužne i neke improvizacije s njihove strane. Ohrabren, krenuo sam na sličan način dizajnirati zeca, kojeg je potom savio Nicolas.

Kako su vrijeme i moj oporavak odmicali, koristio sam  origami kao način da razvijem bolju koordinaciju s finom muskulaturom moje lijeve podlaktice i prstiju. To je vjerojatno bilo najkompliciranije i uključivalo je aspekt obnavljanja na čemu se još uvijek radi.

Kako je ruka postajala nešto jača i moglo je se bolje konrolirati, pokušavao sam je samostalno pokretati da bi njenom težinom pridržavao velike površine papira na mjestu dok sam savijao drugom rukom. Taj je rad pomogao ojačati mišiće nadlaktice i ramena pospješio kontrolu ruke, osobito podlaktice. S vremenom i s poboljšanom kontrolom, uspio sam premještati ruku da težinom pridržava manje dijelove papira za vrijeme savijanja. To je bilo od osobite pomoći kad su mišići rotatori – oni koji okreću ruku u zapešću – bolje reagirali.

Kako se moja lijeva ruka oporavljala, čak i tako malo po malo, počeo sam je koristiti što sam više mogao, okušavajući se u angažiranijim origami kreacijama, no katkad i bez uspjeha.

Uspio sam saviti Kawasakijeve ružine pupoljke, pri čemu sam morao lijevom rukom pridržavati pupoljak kao šalicu, dok sam desnom kružnim pokretom oblikovao latice. Ako pupoljak držim prečvrsto, zgnječit će se. Ako ga se drži preslabo, razmotavat će se kod oblikovanja latica. Moralo ga se držati ispravnim stiskom.

Bio sam presretan kad mi je to uspjelo, pa sam savio pregršt ruža za svakog u rehabilitacijskom centru i još ih je mnogo preostalo.

Još jedna teškoća s kojom se suočavam je da  uspijem da moj palac i kažiprst rade zajedno, kao kad držimo ili hvatamo nešto sitno. Palac i kažiprst se još ne mogu zatvoriti bez pomoći. Na tom problemu radim s modularnim origamijem. Nakon što sam ih prethodno savio, stavljam svaki modul između palca i kažiprsta lijeve ruke i namještam lijevi palac, kažiprst i modul svojom desnom rukom. Uzimao bi drugi modul desnom rukom, približio ruke da uvučem krilca u utore relevantnih modula. To je vrlo spor i mučan postupak. Prvo sam pokušavao sastavljati modularne Fuse modele od 6 modula pa zatim postepeno prema sve složenijim modularnim sklopovima. Za sastavljanje Fuseinog modularnog origamija od  48 modula –  za što većini origamista koji se bave modularnim origamijem obično treba sat vremena ili manje – trebalo mi je četiri dana napornog rada, uz bolna ramena, potrošene živce, kvačice i (psst…) ljepilo. Pa ipak, trud se isplatio zbog mentalne stimulacije i vježbanja fizičke kontrole.

Ako izuzmem neadekvatno korištenje lijeve ruke i šepanje, mogu živjeti gotovo  jednako neovisno kao i ranije. Može se reći da je moždani udar bio traumatično iskustvo, ali mi je donio novu dimenziju u korištenju origamija a i u životu. To iskustvo i origami omogućili su mi da pružim ruku drugima u sličnoj situaciji, donesem im malo veselja i – što je još važnije – nadu.