Svake srijede u kafeu velike knjižare komešanje oko šest. Oko dva stola na koje jedva stane piće, grupica djece i odraslih brblja i vrti neke papiriće. Na polici iza njih tiskaju se papirnate životinje, kusudame, kaputi i vrećice. Izgleda kao neka origami radionica.Every Wednesday in a bookstore café a six o'clock rush. Around two tiny tables, some children and adults twitter and turn some papers. Behind them, on a shelf, a crowd of paper animals, kusudamas, coats and carrier bags. Looks like an origami workshop.
No što je zapravo i kako je počela origami srijeda?
Negdje nakon Tjedna Japanske kulture u Mimari 2010., počela se sastajati grupica odraslih koji su dijelili svoje oduševljenje za figure od papira, razmjenjivali ideje, učili jedni od drugih, zajedno izlagali origami na različitim mjestima i događanjima, Tjednu Japanske kulture, Tjednu filatelije Japana. Našlo se među njima i izlagača s prve hrvatske izložbe origami arta sa svjetskim majstorima origamija, Poezija u papiru 2008. Kafe knjižare i srijeda bili su mjesto i termin koji je tada većini odgovarao.
But what is this Origami Wednesday and how did it start?
Više nas je imalo priliku biti domaćin večeri. To je značilo napisati poziv, dati temu za slijedeći put i učiti druge neki model. Ponekad smo znali modele napamet, a kod težih smo se pomagali dijagramima. Svatko je nosio svoj papir i plaćao svoje piće. Bilo je lijepih gesti kad su neki donijeli posebni papir za sve, katkad i bombone i kolače, koje smo zahvalno primali, no nismo ništa uzimali zdravo za gotovo. Niti je naše druženje bilo obveza. Jedni su prestajali dolaziti, dolazili bi novi. Djeca su uvijek bila u pratnji roditelja.
More of us had a chance to be an origami host. That meant one wrote an invitation, gave a topic for the next origami meeting and taught others an origami model. Sometimes we knew the folding sequence by heart, with more complex models we were aided by diagrams. Each of us brought origami paper and paid a drink. There were nice gestures - some of us brought special paper for everyone, sometimes sweets and cakes. We took them all gratefully, but not for granted. Neither was our mini meeting anyone's obligation. Some would stop coming, new would appear. Children were always accompanied by parents.
Možda iz čiste tvrdoglavosti i dalje dolazim srijedom, jer želim da postoji neko mjesto u gradu gdje možeš naći nekog origamista, podijeliti svoje oduševljenje, upitati za savjet. A i zato što vjerujem da će, potpomognute internetom i mnoštvom sjajnih origami knjiga, ojačati nove snage. Lijepo je vidjeti djevojčicu kako uči profesora origami, dječake koji živo brbljaju o novom Diazovom modelu, mamu i kćer koje zajedno uče grupu Montrollovu ribicu, nakon što su provele sate savijajući papiriće u knjižnici nad knjigama o origamiju.
It may be my pure stubbornness that I still come on Wednesdays, for I want a spot in town where you can see an origamian, share your origami enthusiasm, ask for advice. And maybe because I believe that aided by the internet and numerous excellent origami books, new origami forces will grow. It is charming to see a girl teaching origami to a professor, boys chatting over a new Diaz model, mother and daughter teaching the group a Montroll fish after having prepared for few hours in a library.
Želja mi je da srijeda ostane origami druženje na kojem su svi pozvani biti domaćini i učitelji. Origami druženje koje će ostati dobrom navikom i kad ja neću moći doći.
I wish origami Wednesday remained a gathering welcoming many to be hosts and teachers, an origami meeting kept as a good habit even when I will not be able to attend.
Cordially,
Sanja
Talent je poput novca, bezvrijedan je ako se ne uloži.
Talent is like money, worthless if not invested.
