Robert J. Lang, američki fizičar i jedan od vodećih majstora i teoretičara origamija u svijetu, autor knjige Origami Design Secrets - Tajne origami dizajna, kreirao je origami Google Doodle, Google logotip za 14. ožujka, 101. godišnjicu rođenja Akire Yoshizawe, oca modernog origamija.
Robert J. Lang, an American physicist who is also one of the leading origami artists and theorists in the world, the author of the book Origami Design Secrets, created the origami Google Doodle, Google's logotype for March 14th, on 101st birthday of Akira Yoshizawa, the father of modern origami.
Googleov Doodle: Akira Yoshizawa
Google Doodle je na 14. ožujka 2012 odao počast Akiri Yoshizawi, ocu modernog origamija, na njegov 101. rođendan. Doodle je prikazao Google logo, savijen od origamija (svako slovo savijeno od jednog nerezanog lista papira), ukrašenog origami leptirima, savijenim prema jednom od najslavnijih i najreprezentativnijih Yoshizawinih dizajna. Otprilike tjedan dana prije njegovog pojavljivanja, pomogao sam Google-u da ga sastavi, dizajnirajući logo, savijajući leptire, a i s još nekim pomagalima. Ovaj članak donosi priču: o dotičnom čovjeku, i o Doodle-u!
O umjetniku
Akira Yoshizawa (1911.–2005.) je naširoko poznat kao otac moderne origami umjetnosti. Porijeklom sa sela, s 13 godina odlazi u Tokijo i zapošljava se u radionici za strojnu obradu. Nakon nekoliko ondje provedenih godina, dobiva u zadatak radnike početnike podučavati geometriju. Budući da ga je već tada zanimalo tradicionalno japansko umijeće savijanja papira, počeo je savijanje papira koristiti za poučavanje geometrijskih pojmova. Njegov je poslodavac podržavao njegovo proučavanje savijanja papira, no to je zanimanje raslo i sve više zaokupljalo njegovu imaginaciju; naposlijetku je napustio svoj posao kako bi se mogao usredotočiti na savijanje.
Do kraja života, presavijanje papira, ili kako se tad počelo nazivati, origami, bila je njegova velika strast. U godinama koje su slijedile uzimao je različite povremene poslove kako bi sastavio kraj s krajem (uključujući i prodaju juhe od vrata do vrata), no njegov je nepokolebljivi fokus bio razvijanje vlastite umjetnosti.
1950-tih je godina njegov rad bivao sve zapaženiji: najprije, na stranicama japanskog revijalnog časopisa Asahi Graf, nakon čega je 1954. objavio svoju prvu knjigu, Atarashi Origami Geijutsu i osnovao Međunarodni origami centar u Tokiju (koji danas nastavlja promovirati njegovo djelo i upravljati njegovom ostavštinom). Njegov je rad potom postao zapažen na zapadu zalaganjem Gershon-a Legman-a, uključujući i izložbu njegovih radova u Amsterdamu 1955. godine.
Od tog početnog izlaganja na Zapadu, njegova se slava munjevito širila svijetom. Razvio je način zapisivanja uputa o savijanju origamija, prvi put objavljen u Atarashi Origami Geijutsu, a potom u njegovom poznatijem remek-djelu, Origami Dokuhon I (1957.) Nakon toga, u ranim 1960-tima, njegov je sustav zapisivanja bio usvojen od zapadnih origami autora. Sad već preko 50 godina čini standard priopćavanja origami uputa.
Premda je bilo i drugih japanskih umjetnika koji su istraživali svoju narodnu umjetnost istovremeno kad i Yoshizawa, prvenstveno je njegovo djelo inspiriralo svijet, kombinacijom ljupkosti, ljepote, raznolikosti i jasnoće prikazanog. Godinama je pisao, poučavao i izlagao, ali najviše savijao origami. Kreirao je na desetke tisuća origami djela. Za njega je svaka figura, čak i ako je bila savijena iz istog osnovnog nacrta, bila jedinstveni predmet jedinstvenog karaktera.
Isto je tako prvi uveo mnoge umjetničke tehnike koje koriste origami umjetnici modernog doba, ponajprije tehniku savijanja na mokro, koja je omogućila korištenje debljih papira s mekanim zakrivljenim naborima, nježnim oblikovanjem, i zaobljenim, organskim oblicima.
Premda je bio besprijekoran umjetnik, njegovo su djelo i pristup bili prožeti matematičkim i geometrijskim temeljima origamija baš kao i jakim osjećajem za estetiku. U posjeti New Yorku 1988., rekao je:
„Moje origami kreacije, u skladu sa zakonima prirode, zahtijevaju korištenje geometrije, znanosti i fizike. One također uključuju religiju, filozofiju i biokemiju. U prvom redu, želim da otkrijete radost kreiranja vlastitom rukom ... mogućnost kreiranja iz papira je neograničena.“
Akira Yoshizawa u New York-u, 1988. godine. Fotografija ljubaznošću Američkog origami društva – OrigamiUSA. Iza njegove desne ruke je Michael Shall, prvi izvršni direktor OrigamiUSA.
Premda se u svojim ranim godinama borio da stekne priznanje, u svojim je zadnjim dekadama stekao svjetsku slavu i primao pozive sa svih strana svijeta, čega je vrhunac bio dodijeljeni mu Orden izlazećeg sunca 1983. godine.
Osobne uspomene
Prvi put sam za Yoshizawu doznao u svom djetinjstvu preko origami knjiga na engleskom, koje su ga opisivale kao velikog majstora origamija, prikazivale nekoliko njegovih jednostavnijih kreacija, ali su i nagovještavale izvanredna, nevjerojatna umjetnička djela, a upute za njih, baš frustrirajuće, nisu se nigdje pojavljivale. Ipak, nagovještaji su bili dani u fotografijama. U njegovom velikom djelu, Origami Dokuhon I, do kojeg sam konačno došao, bile su dane upute kako saviti jednostavnog konja, no prateća je fotografija prikazivala nevjerojatno detaljnog i živopisnog konja uz odlomak koji je rekao nešto poput „s malo više savijanja možete napraviti nešto poput ovog.“ Kroz moj vlastiti origami razvoj, Yoshizawa je bio polumitski, pomalo zagonetni ideal prema kojem se težilo.
1988. godine imao sam nevjerojatnu sreću da ga prvi put sretnem. Došao je u New York na proslavu desete godišnjice Prijatelja Američkog origami centra (a to je bilo Američko origami društvo, čiji je prethodnik, Američki origami centar, bio utemeljen prema modelu Yoshizawinog Međunarodnog origami centra). Imao sam priliku organizirati panel diskusiju o standardima origami dijagramiranja; a budući da je tu bio čovjek koji je smislio origami dijagramiranje, jedva smo dočekali priliku da ga pozovemo. Dvadesetak minuta je govorio o najrazličitijm temama, ne samo o dijagramiranju. Zapravo, činilo se da mu najviše znači kakav je tko imao duhovni stav, nečiji cjelokupan pristup. Govorio je o karakteru, o prirodnim kvalitetama, o tome da se ima vlastiti "duh unutar nabora [umjetničkog djela]."
Akira Yoshizawa drži govor o standardizaciji dijagramiranja u New Yorku, 1988. Fotografija ljubaznošću OrigamiUSA. S lijeva na desno na panelu: Dave Brill, David Shall, Alice Gray, John Montroll, ja, Akira Yoshizawa, Emiko Kruckner, Florence Temko, i Carol Ann Wilk.
Imao sam ponovno priliku susresti ga 1992., kad sam bio pozvan održati govor za japansko origami društvo Nippon Origami Association na njigovom godišnjem okupljanju u Japanu. Za tog posjeta, moji su domaćini za mene organizirali susret s nekoliko origami umjetnika, uključujući i slavnog Yoshizawu, ovog puta u njegovom domu i studiju. To baš nije bilo lako organizirati: u to vrijeme, postojala je određena netrpeljivost između nekih japanskih majstora, i ako se znalo da idete u posjetu jednom, mogli ste imati poteškoća da posjetite bilo kojeg drugog. (A da ne ulazimo u to kojem ste prvo išli u posjetu.) Unatoč tome, vještim pregovaranjem mog domaćina i vodiča, Toshi Aoyagi, upriličena je audijencija, i ubrzo sam bio doveden u skrovite odaje, gdje me dočekao Yoshizawa, široko se smiješeći, a zatim stao pokazivati kutiju za kutijom i ladicu za ladicom najčudesnije savijenih djela koje sam ikad vidio.
A onda sam, konačno, ugledao na čas to što ga je izdvojilo od ostalih origami umjetnika: pokazao mi je istu figuru, vučicu koja doji, savijenu na dva različita načina. Prva je bila savijena na način koji bismo mogli nazvati konvencionalnim stilom, to jest, načinom koji bi je savio svaki drugi origami umjetnik na svijetu. Nije bila pretjerano komplicirana; imala je sve ispravne "dijelove" (glavu, noge, rep, itd.) — ali i ništa više. A onda mi je pokazao isti dizajn, savijen na njegov način. Bio je to, zaista, isti osnovni dizajn, ali je kombinacijom udubljenja, izbočina, bora, i oblikovanja papira, u potpunosti savladao temu. Ne samo da sam tu životinju vidio: mogao sam vidjeti i njezin karakter. Nije samo ovladao naborima papira; kontrolirao je i najsitniji komadić papira — ovladao je i onim što se događa između nabora.
Jedini origami umjetnik kojeg znam, a čije se ovladavanje papirom približilo Yoshizawinom, bio je pokojni, slavni Eric Joisel, koji je također bio zaslužan za moj zadnji susret s Yoshizawom. Do sredine 1990-tih, Yoshizawino je mjesto u origami svijetu bilo čvrsto utemeljeno i očito se ugodno osjećao okružen drugim origamistima. Znao je da je "stariji lider" origamiju; nije trebao brinuti o svojoj ostavštini. Stoga se opustio i uživao u počastima i pozivima koji su mu stizali. Joisel je organizirao dotad najveću međunarodnu izložbu origamija, održanu u Carrousel du Louvre, poslovnom izložbenom prostoru nasuprot ulaza podzemne željeznice u sam Louvre, a Yoshizawa je bio jedan od počasnih gostiju na izložbi. Šetao je prostorom radostan, i nesumnjivo blistao primajući pažnju origami poklonika različitih generacija..
Akira Yoshizawa s mladim obožavateljem na origami susretu u Parizu 1998. godine. Fotografija ljubaznošću Diane Lang.
Ostavština i utjecaj
Akira Yoshizawa je gotovo sam samcat definirao origami umjetnost 20. stoljeća, i premda su njegovi doprinosi bili brojni, meni se osobito ističu dva.
Prvo, napustio je uglavnom statični repertoar tradicionalnih kreacija i utemeljio kulturu razvijanja novih figura, a time i otvorio beskrajno traganje za unutarnjim duhom prikazanog. To je djelovanje u biti pokrenulo modernu origami umjetnost u sadašnji pravac. Da, bilo ih je još u Japanu i drugdje koji su početkom prošlog stoljeća nastojali stvoriti nove figure. No nitko od njih nije učinkovitije prenio ovaj pristup svijetu, djelomice čisto zbog vrijednosti publiciteta, ali još više od toga, jer su sama djela odavala ljepotu i živost koja je origami izdigla iz svijeta pukih igračaka u istinsku umjetničku formu.
Njegov drugi, i vjerojatno trajniji doprinos, bio je sustav znakova i uputa koje je osmislio — strelice, točkaste i crtkane linije koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Opet, i drugi su razvijali načine za prenošenje origami uputa, no Yoshizawin je sustav bio tako jasan i snažan da je (zajedno s ostalim iz njega izvedenim sustavima) postao standardom za širenje origamija u svijetu.
Ono što mi se kod tog čovjeka i njegovog djela čini najznačajnijim je njegova dugovječnost kao kreativne snage u svijetu origamija. To je krajnje neobično! U umjetnosti (osobito u znanosti — a origami je u nekim aspektima znanost) često vidimo kreativne erupcije
Netko dođe na scenu, napravi nekoliko značajnih podviga u razdoblju od 5–10 kreativnih godina, a zatim polako blijedi iz vidokruga, dok zabljesne neka druga kreativna zvijezda. Što je pred dvadeset godina bilo novo, sad izgleda nezgrapno i zastarjelo. Ono izuzetno kod Yoshizawinog djela jest da su figure koje je napravio pred deset, dvadeset, čak i trideset godina, još uvijek svježe, nove, i životne. I svi iz njih možemo učiti.
Dok sam kao mladi origamist težio steći reputaciju, Alice Gray mi je ispričala o svom susretu s Yoshizawom na kojem joj je pokazao svog cvrčka, napomenuvši da mu je trebalo dvadeset godina za njegov dizajn! "Hmmm!" Pomislio sam. "Pa ne treba mi dvadeset godina da dizajniram cvrčka!" Tako sam krenuo dizajnirati jednog, na kojeg sam bio vrlo ponosan (tako ponosan da sam ga uvrstio u svoju prvu knjigu). No nakon nekoliko godina počeo sam primjećivati njegove manjkavosti: tijelo mu nije bilo baš kako treba, krila nisu bila ispravno postavljena, noge su izgledale previše općenite. Pa sam krenuo dizajnirati drugog. "Sad sam uspio," mislio sam. No ubrzo je i taj počeo pokazivati slabe točke. A tako i slijedeći. A i za nekoliko godina opet još jedan. 2003. godine, posjetio sam japansku origami konvenciju i za tog posjeta gradu Shizuoka, u vrijeme javljanja cvrčaka, proučavao sam cvrčke posvuda na drveću i uvidio još jednom mane na svima koje sam ranije savijao, i krenuo dizajnirati još jednom. Rezultat je bio moj "Shizuoka cvrčak, opus 445." Sad sam ga konačno ulovio, mislio sam. No, znate, kad pogledam na kalendar … prošlo je oko dvadeset pet godina otkad sam počeo raditi na toj temi. Tako sam ga premašio za samo pet godina, pa pretpostavljam da dvadeset godina i nije predugo za saviti cvrčka.
Za Yoshizawu je život u savijenom obliku bio najvažniji, a to je možda glavni razlog zašto njegovo djelo ostaje relevantno i poučno. Postojalo je razdoblje od trideset godina — od 1970-tih do 1990-tih — koje bi se moglo nazvati "Zlatno doba" tehničkog savijanja, kad su bili razvijeni alati za dizajniranje origamija koji su omogućili ostvarenje neslućenog – kompleksnih oblika. Sve u svemu, Yoshizawa je ostao izvan tog razvoja. A separacija je bila obostrana: unutar tehničke zajednice, fokus na tehnološkom razvoju često je ignorirao razvoj živog oblika. Origami tema bila je tek jedan problem kojeg je trebalo riješiti. Kad ste jednom savili bazu s 18 nogu, problem je bio riješen, posao obavljen, a konačno oblikovanje tek primisao. No od prijelaza stoljeća, ponovno se naglašava dovršeni oblik: tehnologija se vraća na svoje pravo mjesto kao alat u službi umjetničkog cilja. Yoshizawa je od samog početka prepoznao prioritet umjetničke forme, a njegove knjige, demonstracije i izložbe uvijek su isticale tu filozofiju. Njegovo djelo daje primjer kako se u papir unosi dah života, što je jednako relevantno za pticu savijenu od ptičje baze kao i za stonožnu stonogu. Njega više nema, no njegovo će djelo nastaviti inspirirati i poučavati origamiste, bez obzira koliko mnogo ili malo iskustva imali. Nekad sam mislio, pomalo naivno, da ću s vremenom i iskustvom, moći savijati kao Yoshizawa. Sada se nadam da ću s dovoljno vremena i iskustva tek moći u potpunosti cijeniti njegovo izvanredno djelo.
O Doodle logotipu
Evo kako je do toga došlo. Nekoliko tjedana prije samog datuma, kontaktirao me Google. Poskočio sam od sreće na takvu priliku: Yoshizawa je bio snažna figura u mom vlastitom origami razvoju, da ne kažem u cijelom području. Google je postavio parametre dizajna: Google logotip, naravno — ali savijen od origamija. Također su željeli da bude ukrašen nekim od Yoshizawinih figura. Predložio sam njegov tako popularni leptir, na što su spremno pristali.
Prvo pitanje dizajna logotipa bilo je, u kojem stilu? Postoji tradicionalan origami stil kreiranja slova, u kojem se koriste dvije suprotne strane papira za kreaciju oblika slova, a to je bila moja prva pomisao. No Google je rekao da ih više zanima vidjeti 3-dimenzionalnu verziju logotipa, a to je sugeriralo stil temeljen na kombinaciji plisiranih i izvrnutih nabora (a to su dva tipa origami savijanja). Kreirao sam veliko "G" u oba stila za Google-ovu procjenu.
Dvije verzije Google "G", svaka savijena iz jednog lista papira
Međutim, već sam imao svog omiljenog: Stvarno mi se sviđao izgled plisirane verzije, tako da mi je bilo drago kad je Google dao zeleno svjetlo da se nastavi s tim stilom. U prilično kratkom vremenu, dizajnirao sam ostala slova logotipa.
Od tog trenutka, u akciju su krenula dva glavna nastojanja. Moje nastojanje: dizajniranje i savijanje preostalih slova logotipa. To je zapravo bilo prilično lako. Premda sheme savijanja naoko izgledaju kompleksne, taj je stil savijanja bio prisutan desetljećima (to je temelj čuvenog mađioničarskog trika "Troublewit"), a postoji vrlo izravna tehnika transformiranja bilo koje konture u shemu savijanja.
Zapravo, dizajn slova logotipa nije bio strašno kompliciran ni za koje slovo (malo "g" se pokazalo najkompliciranijim). Da bi ih dizajnirali (ili bilo koji logotip slova u tom stilu), možete uzeti usku traku papira, savijati je prema naprijed i natrag kako bi slijedili konturu željenog slova, rastvoriti je, zabilježiti nabore, a zatim složiti višestruke kopije sheme te trake na veći pravokutnik, zrcaleći nabore pojedinačne trake prema naprijed i natrag. Dobivena shema savijanja je umjereno složena, i kad se savije daje zgodan 3-D oblik, no idejno je prilično jednostavna.
To jest, jednostavna u ideji, no ne nužno jednostavna i u samom savijanju. Takvi uzorci imaju svojstvo da su svi njihovi nabori mehanički povezani, tako da ne možete sklapati nabore jednog po jednog, ili više njih odjednom: svi se moraju sklopiti istovremeno. Tradicionalni origami dizajn mogao je biti složen, ali su pojedinačne grupe nabora mogle biti razdijeljene u manje sklopove koji su se mogli savijati jedan po jedan. Sheme savijanja poput ove ne mogu se razdijeliti na jedan te isti način: složene su i ne može ih se reducirati, što ih čini zagonetkama zabavnim za rješavanje.
Ako čitatelj želi pokušati, niže sam reproducirao sheme savijanja za svako od slova. Klikom na linkove možete skinuti PDF datoteku za svaki uzorak savijanja. Ispišite ih i savinite po linijama: crvena=udubljena linija savijanja, plava= ispupčena linija savijanja. Tako i vi možete saviti svoj Google Doodle.
G o o g l e
Stvarno težak napor bio je u drugom nastojanju: dobiti dozvolu. Naravno, nije bila potrebna dozvola, osim od Google-a, da se dizajnira i savije njihov logotip. No ako smo namjeravali prikazati Yoshizawine leptire, trebali smo dobiti dozvolu od njegovog vlasništva, a to je značilo od njegove supruge, Kiyo Yoshizawa, koja vodi njegove poslove i njegovu organizaciju, Međunarodni origami centar. Gospođa Yoshizawa ne govori engleski i ne koristi elektroničku poštu: došli smo do zida.
U tom sam nastojanju mobilizirao dva čovjeka iz OrigamiUSA, američkog origami društva: Jana Polisha i Marcia Noguchija, koji su obojica bili prilično uključeni u međunarodne origami krugove. Marcio, je sa svoje strane, kontaktirao Makoto Yamaguchija, vlasnika galerije Origami House u Tokiju i jedne od vodećih ličnosti japanskog origamija danas. Yamaguchi-san je kontaktirao gospođu Yoshizawa i osigurao potrebnu dozvolu, za korištenje njegovog leptira, za korištenje Yoshizawine slike na fotografijama u članku za Google Doodle blog, i što je najvažnije, njen blagoslov za taj cijeli projekt.
U međuvremenu sam dizajnirao i savijao. Google je želio slova savijana u njihovim tradicionalnim bojama (što se bliže moglo). Izabrao sam akvarel papir Canson Mi-Teintes, kojeg je moguće dobiti u širokom spektru boja pa sam se mogao sasvim približiti bojama Google-a. Također ga je moguće nabaviti u prilično velikim arcima, pa sam mogao savijati slova relativno velike veličine (što omogućava oštar i uredan izgled) a, budući da je dosta krut, daje dobar kontrast između oštrih rubova i ravnih ploha.
Plisirana slova u "Troublewit" stilu dozvoljavaju deterministički kompjuterski dizajn; zapravo, linije savijanja mogu se konstruirati koristeći metodu sličnu matematičkim konstrukcijama ravnalom i šestarom. Tako je kreiranje shema savijanja išlo vrlo brzo, no to je dovelo do problema: kako efikasno dobiti nabore na pravim mjestima na onom papiru koji će se stvarno savijati?
Pred nekoliko godina, kod origami shema savijanja, počeo sam isprobavati industrijski laserski rezač za zarezivanje papira: u početku sam koristio opremu posuđenu od Squid Labs, ljubaznošću Saula Griffitha, a na kraju sam konačno došao do svog sustava. Do vremena Googleovog projekta, bio sam razvio efikasan postupak koji je mogao bilo koju shemu savijanja, obrađenu prilagođenim softverom koji sam napisao za Wolfram Mathematica, pretvoriti u zarezanu shemu savijanja na bilo kojem arku papira.
Tako sam svoj softver za zarezivanje uposlio sa shemama za Google slova, a ovaj ih je prenio u sheme savijanja na Canson Mi-Teintes papiru i izrezao listove odgovarajućih veličina za određena slova. Za otprilike sat vremena savijanja u papiru zarezanih shema, bila su gotova slova logotipa. A nakon toga je slijedilo savijanje serije leptira iz knjige Origami Dokuhon I, Yoshizawinog remek-djela iz 1957.
Četvrtak prije „dana D“ bio je određen za fotografiranje. Stigla su dvojica iz Google–a i proveli smo nekoliko sati aranžirajući slova i leptire za snimanje. Imam mali postav za snimanje fotografija u svom studiju kojeg koristim za snimanje fotografija na web stranicama. U procesu koji je blago podsjećao na kuhanje klin-juhe, dijelovi i djelići mog postava postepeno su bili inkorporirani u Google snimku: bešavna pozadina, halogenska rasvjeta, muzejsko postolje, žica, papirnata traka, ljepilo, i još ponešto. Googleri su imali prilično određene želje što se tiče boja i veličine leptira, pa sam na njihov zahtjev kupio paket od 100 različitih boja origami papira za pripremu: oni su odabrali boje, zahtijevali određene veličine, a ja sam potom rezao papir na adekvatnu veličinu i savijao leptire po narudžbi.
Jedno od veselja oko fotografskog snimanja je da pripreme mogu trajati satima dok se predmeti postave, prilagode, manipuliraju, ponovno prilagode, i radi probna snimka jedna za drugom; no kad sve bude kako treba, fotograf napravi jednu snimku, kaže "to je to!" i gotovi ste! A to je bio slučaj i s ovim snimanjem. Bilo je poput uspona na planinu: probijate se prema vrhu, idete sve bliže i bliže, a onda odjednom: tamo ste, nemate što više raditi.
Niže je nekoliko snimaka s fotografiranja
Predsavijena slova: zarezana laserom, potom ručno savijana.
Savijanje u toku: sklapanje malog slova g.
Moj prvi koncept, i nekoliko uzoraka leptira.
Nakon što sam savio prvu turu, uvidio sam da sam nešto prešao x-visinu malih slova, pa sam prilagodio sheme savijanja, tako da slova više odgovaraju obliku slova logotipa.
Poboljšana slova, s boljom x-visinom
Nakon što je sve bilo savijeno, ovamo je stigao Google Doodle tim i složili smo postav za snimanje (u mom tipično razbarušenom studiju).
Postav za snimanje.
Kako bismo uskladili osnovne linije dok sva slova stoje na ravnoj površini, bilo je potrebno malo g poprilično pomaknuti prema naprijed.
Krupni plan slova s nekoliko postavljenih leptira.
No ako gledate iz pravog kuta, sve se posloži!
Pogled kroz kameru postiže usklađene osnovne linije slova.
I naposlijetku, nakon dosta prilagođavanja, postavljanja leptira, i odbijanja fotona, evo konačnog rezultata.
Google Doodle logotip za 14. ožujka 2012.
Razmišljanja za kraj
Yoshizawa je sagradio most od tradicionalnog umijeća prema modernom obliku umjetnosti, koji je još uvijek u nastajanju. Moderni origami umjetnici prihvatili su geometriju, matematiku, čak i računala kako bi ostvarili vlastite kreacije, što se nekima čini pomalo šokantnim. Konačno, ne radi li se u origamiju o savijanju kvadratnih listova papira, koristeći samo ruke i ništa više? No moramo se prisjetiti da je i sam Yoshizawa bio rušitelj ikona tradicionalne umjetnosti. Koristio je mnoge oblike koji nisu bili kvadrati (trokuti, romboidi). Koristio je ljepilo za spajanje figura od više dijelova, a i za izradu posebnih laminiranih papira tehnikom back-coatinga. Kreirao je tehniku savijanja na mokro, koristeći vodu u oblikovanju, čime su počeli dolaziti u obzir potpuno novi papiri. Tehnologiju je koristio kad mu je poslužila njegovom umjetničkom cilju. Čuven je po svom zagovaranju savijanja u zraku, riječima:
"Savijajte u zraku. Savijanje na stolu čini vaš papir mrtvim. Savijanje u zraku oživljava papir!...Savijajte meko, bez oštrih linija nabora."
A opet, u dokumentarcu iz 2009., Between the Folds (između nabora), vidimo majstora glavom, kako ne samo savija na stolu, već koristi i drveni malj za udaranje papira kako bi napravio oštar nabor na kljunu labuda!
Kako pomiriti ove dvije slike? Yoshizawi je jednostavno tehnologija, kao i geometrija koja ga je vodila do njegove umjetnosti, bila i ostala samo alat, koji umjetnik koristi u službi umjetnosti. Geometrija, matematika, "fizika i biokemija " kako je tvrdio Yoshizawa, računalna geometrija modernih origamista, nisu ništa do li alati; možda nešto sofisticiraniji nego drveni malj i stol na kojem se savija, no uvijek, u službi umjetnosti. Pa tako sam i ja, za ovaj Google Doodle, uveo još jedan alat u službu: industrijski laserski rezač, koji sam koristio kako za izrezivanje pravokutnika korištenih za svako slovo logotipa tako i za označavanje linija savijanja iz sheme na papir. No samo savijanje se još uvijek radi ručno, i nadam se da je fizičko rukovanje unijelo, ili barem zadržalo ponešto od „duha u papiru“.
A što je s leptirima na logotipu? To je jedan od najranijih a opet najslavnijih Yoshizawinih kreacija. Varljiv u svojoj jednostavnosti, može izraziti veliku suptilnost u svom oblikovanju i stavu. Kombinacija jednostavnosti i dubine dio je biti origamija, ključ Yoshizawinog djela i ostavštine.
"Geometrija sama nije dovoljna za portretiranje ljudskih želja, izražaja, težnji, radosti. Trebamo više od toga." — Akira Yoshizawa, 1988.
— Robert J. Lang, ožujak 2012.
